Naš život bez tebe

srijeda, 23.04.2014.

***

Boris, ovo je jako, jako teško. Ovo meni više nije podnošljivo...reci mi molim te, dođi mi u snovima i reci kako ću ja naprijed. Koraknem, padnem, podignem se...vratim tri koraka unatrag i tako dan po dan vrtim se u istom začaranom kugu. Pa se pitam mogu li ja to? Do kada će ova moja napaćena duša izdržati ovakvu bol? Ima par dana kako me boli, toliko me boli u prsima da mislim da bih mogla umrijeti...i molim, željela bih zbilja otići...ali evo još sam tu. Ne znam zašto, s kojim poslanjem trebam biti ovdje, kome sam potrebna kada sebi nisam. Život me razočarao toliko da ne vidim više ništa, ne vidim ni sunca, ni oblaka, ni kiše. Ne vidim ni sreće ni tuge, ne vidim ništa jer mi je život postao jedno veliko NIŠTA. Tko bi to razumio, nitko sine moj...ne razumijem ni ja, ali samo znam da boli...ništa drugo ne osjećam osim bol. Nema težeg i goreg od osjećaja da si zapravo živi mrtvac. Dišeš, hodaš, piješ, jedeš...živ si...unutra nema ništa, sve je umrlo u nutrini. Nema radosti, nema svjetla, nema nade, nema ničega...sve je umrlo, umrlo je još onoga dana kad si otišao. Sada je isplivalo van na površinu, sada se suočavam s bolnom istinom koju ne mogu prihvatiti. Možda je bolesno, sebično...kaže ona jedna izreka:"Vaša djeca, nisu vaša djeca." Bilo bi dobro kada bih ja to mogla sebi protumačiti, pa prihvatiti da moj Boris nije moj Boris, ali sine ti si moj sin. Ja sam te nosila pod srcem, ja sam te na prsa privijala, ja sam noćima bdjela uz tvoju postelju, ja sam strepila nad svakim tvojim korakom, pričala s tobom o tvojim problemima, ljubavi...i onda mi odeš, ostaviš me, a ja sam trebala tvoju djecu gledati, tvojoj sreći se radovati. I onda se nađu pametni, jako dobronamjerni koji sve znaju, koji znaju kako se ja nosim sa gubitkom, koji znaju koliko me boli, koji znaju da nisam jedina, koji znaju da život ide dalje...sve znaju, pa kad znaju evo im moj život neka ga žive, neka probaju kad već sve znaju i razumiju. Svašta su se usudili, svašta izgovorili...i ne znaju da ja znam. Ništa se skriti ne može, ali nisam očekivala da će o meni govoriti kao o najgorem ološu...tipa, eno je visi na facebooku, piše...a ostala bez sina. Ne mogu im to zaboraviti sine, i to su mi trebali biti "prijatelji", a ja sam samo dijelila svoju bol, tražila mrvicu utjehe i dobila samo sol na otvorenu ranu. Jedino zbog čega sada žalim je činjenica da sam to morala saznati izgubivši tebe, i da imam samo nekoliko ljudi na koje se mogu osloniti. Znaš, ja sam tebe savjetovala da se čuvaš, da budeš oprezan...a zapravo sama nikada nisam naučila skriti svoju iskrenost i naivnost. To je ono što si naslijedio od mene i što te možda koštalo života. Sine, ja čekam...dok ne dođe trenutak šaljem ti onaj naš lepršavi, nevidljivi u visine.

<	travanj, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)