Naš život bez tebe

utorak, 02.08.2016.

Posljednja večera

01.08.2013, prvi dan mog godišnjeg odmora. Negdje oko pola 11 na večer ispekla sam domaći kruh. Sjedimo u kuhinji ja i moj Boris i negdje već oko pola noći pita on mene da li se kruh smije načeti. Kažem ja da mislim da je dovoljno ohlađen i pitam da li želi da mu odrežem komad. Odrežem ja taj okrajak kruha a moj Zauvijek S Nama uzme kruh u ruku i gleda. Gleda on u kruh, okreće ga u ruci, promatra sa svih strana i ja ga upitam zašto gleda, jesam li mu dala premaleni komad. Ma ne, nije, u redu je, reče Boris i pojede komad kruha, ustane, odreže još jedan i tako nekoliko puta dok nije pojeo četvrt kruha. Zašto ovo pišem, zato što sada znam da je to bio posljednji komad kruha koji je pojeo, posljednji komad maminog kruha kojeg je tako volio. Svi događaji koji su prethodili tragediji naviještavali su je, samo nismo razumjeli, ja nisam razumjela i zato si ni danas nisam neke stvari oprostila. Da li je on slutio nešto, ne mogu reći u ovom trenutku, ali on je živio život u punini i ostavio tako bolno neizbrisiv trag u našim životima. Bio je on kotačić koji je pokretao našu obitelj, sveprisutan posvuda ga je bilo. Njegov nemiran duh stalno ga je tjerao na akciju, nema toga što on nije bio u stanju učiniti za mamu i obitelj. O da, da ne bi netko mislio da ja o njemu sada pišem hvalospjeve zato što ga nema. Učinio je mami on hrpu briga, raznih nepodopština i nekih događaja kojima se nije ponosio. Kad sam ga korila znao bi reći:” Ma ne brini mama, znaš da će me to proći.” I to njegovo stalno, ne brini mama, zvoni u ušima. Zadnja poruka u 18:19 bila je:”Ne brini, kod Žalca sam, dolazim za pola sata.” i točno za pola sata prestalo je zauvijek kucati njegovo veliko srce. U 18:51 ugasio se njegov mobitel, nikada ga nismo našli. Ostao je negdje na mjestu nesreće, žao mi je da ga nismo pronašli...bila bi to samo uspomena, ali meni jako bitna. Sine, što ti reći u ovim trenucima a da ne boli, da se suza izdajica ne skotrlja niz lice. Ti znaš koliko nam svima nedostaješ. Sve je tu, osim tebe...tvoja soba je Borisova soba, tvoj auto je Borisov auto. Spomenemo te svaki dan i znamo da nas pratiš i čuvaš. Sve što se događalo poslije tvog odlaska bilo je gore od najgore noćne more. Znam da si u svakom trenutku bio sa nama i nisi dozvolio da se obitelj potpuno pogubi. Zahvaljujem Bogu na svakom novom danu u kojem hrabro prihvatim svoj križ i patnju, zahvaljujem mu na svemu što nam je uzeo i dao...Tvoj život je naprasno prekinut u cvijetu mladosti, nije ti dana prilika biti muž i otac, ali je zato Majka Božja od Anđela za tebe pripremila najljepše mjesto, gdje čekaš na moj dolazak. Kada će to biti ja ne znam, ali znam da sam spremna na to u svakom trenutku. Tvojim odlaskom sve se promijenilo, nismo mi više isti, ali smo jači nego ikada. Znamo da imamo zagovornika na Nebu, znamo da imamo nekoga tko nas bodri i čuva, a kad mama padne na dno, eto tebe u san da je podigneš i daš joj krila. Sine moj, volimo te beskrajno, nedostaješ nam do bola, ali znaj da si Zauvijek S Nama.
Neka ti svijetli vječno svjetlo, mir tvojoj duši. Voli te mama...

nedjelja, 01.11.2015.

Svi Sveti

Nemam ti danas puno toga za reći, sve smo si rekli, sve smo se razumjeli. Moj put je prošao onako kako si želio, stigla sam na cilj ni sama ne znam kako. Znam da ti znaš. Volim te sine...

ponedjeljak, 26.10.2015.

U snovima...

U snovima mojim, sve je tako živo,
živiš Boris u snovima mojim,
ne može mi ništa rana, tuga
nema više ničeg čeg' se bojim.
Došao si danas, da mi kažeštu sam,
ne brini mama,štitim te s neba, odagnaj tugu,
znaš da te volim, nisi sama.
Obećao sam ti za života svoga,
paziti te, čuvati te
do zadnjega daha tvoga...
I znam sine da je tako,
osjeća majka prisutnost tvoju,
u svakoj misli, u svakoj suzi
u snovima i beznadnom boju.
Znam zašto si došao danas,
tvoja slika je tako živa,
znam da me štitiš, naprijed me guraš,
a ja se osjećam kao kriva.
Volim sine i ja tebe,onako kako majka voli,
oprosti mi na svakoj suzi,
oprosti mi, sve što boli.
Ti leti sine iznad duge,
poleti iznad oblaka meka,
majka je tu, na tebe čeka.

subota, 24.10.2015.

Nedostaješ, jako nedostaješ...

O sine moj, još jednom ti govorim, oprosti. Oprosti mi što me boli, boli toliko da ne znam da li sam živa ili živi mrtvac. Mrzim taj osjećaj nemoći, tuge, beznađa...ali dođe, dođe neočekivano poput oluje i ruši sve pred sobom. Ruši sve moje nade, ruši sve što bi moglo biti lijepo, sve je ništa bez tebe. Znam sve što sam ti obećala, ali tako sam ponekad slaba, ti si bio moja snaga, kotačić koji je pokretao cijelu obitelj. Vidiš li kako nam je bez tebe? Živimo, ali životom to ja ne bih zvala, živim jer sam živa, živim jer moram, živim jer se živa ne mogu sahraniti. Svi govore imaš druge, imaš zbog koga, imaš zbog čega. Sve ja to znam, ali oni koji to govore ne znaju da svu radost što imam obitelj ubija ova tuga u srcu, bol gubitka djeteta je bol nad bolima. Reče mi netko jučer da vrijeme liječi, nema sine tog vremena koje može izliječiti tvoj odlazak. Ja još uvijek učim, korak po korak, učim živjeti bez tebe i ne znam da li ću za zemaljskog života naučiti. Jedino što me drži ovdje je nada za susretom u vječnosti, samo to... i zato moram biti strpljiva i čekati trenutak svog odlaska. Do tada ću ovako padati, ustajati i nadati se vječnom svjetlu.
Javila mi je Anđela da ti je kuću počistila, tako sam ponosna na tu djevojku, ona je bila tvoja istinska prijateljica i nije te zaboravila. Zna ona da je mama daleko i da nema tko počistiti, tata i onako ima hrpu problema i obaveza. Zahvalna sam joj do neba.
Dolaze ovi dani sjećanja, a meni je to svaki. Svaki dan već 26 mjeseci, svaki dan, sat, minuta, sekunda prožeti su sjećanjem i mislima o tebi i vječnim pitanjem, zašto ti, zašto ja? Sine moj, molim te iskrenom majčinom ljubavlju, čuvaj svoju braću, čuvaj Jana i tatu, a po mamu požuri molim te. Volim te sine i šaljem ti nevidljivi zagrljaj put Neba.

nedjelja, 11.10.2015.

Uvijek i zauvijek

Ne znam sine da li da pišem ili ne? Uglavnom, ništa se bitno nije promijenilo u mojim mislima i osjećajima. Ja sam još uvijek ona mama koja neizmjerno trpi zbog tvog naprasnog odlaska. Nije još došao trenutak kada ću progovoriti, ali vjeruj blizu je. Sve što leži na ranjenoj duši će izići van. Ovo što sam ja doživjela i preživjela, ne svojom voljom, jednostavno nije za preživjeti. Zašto sam ja ostala i opstala zna samo Bog. To, da sam se promijenila iz temelja stoji. Nema više sine straha, nema bola koji boli više od tvog odlaska, nema stvari koja me može povrijediti nego što su me povrijedili ljudi, onda kada sam bila izgubljena u prostoru i vremenu. Napisati ću jednom kako je tekao proces moje kalvarije, doći će trenutak i za to. Neka, polako...ja nisam osoba koja bi se osvećivala, koja bi drugome poželjela loše. O tome će pobrinuti Netko iznad nas svih, Onaj koji poznaje sve. Onaj koji zna pakao kroz koji sam prolazila, koji zna za svaku moju suzu, koji zna svaku moju molitvu. Žao mi je Boris što ti nije dano živjeti, bio si ti jedno malo drugačije i neobično dijete. Valjda je bila slutnja da ćeš otići mlad, a ja sam tako polagala nade da ćeš upravo ti brinuti o nemoćnim roditeljima, jer si naprosto bio takav. U stvari, ne brine me ništa više...pustila sam da život ide svojim tokom. Živim ga jer sam živa, ali nema više u srcu životne radosti, ona je otišla zajedno s tobom. Znam da imam obitelj, oni su mi sve, ali ništa ne može biti jače i snažnije od tvog odlaska. Sve osude, sve laži, sve obmane netko će jednom morati opravdati...ima vremena. Za mene vrijeme i onako ne postoji, ono je prolazno pout našeg života, sve će to doći prije ili poslije. Nije ni važno kada ni kako, važno je jedino što znam da si u svakom trenutku samnom, ćutim to sine. Boli jedino što te ne mogu snažno zagrliti, tebe u drugoj dimenziji, ali...znam, vjerujem i ono što silno želiš to se može ostvariti. Ti znaš moju posljednju želju, i znam da ću otići s osmjehom na licu, onako kako bi ti želio. Sine moj, volim te beskrajno i neizmjerno, majčina ljubav ne umire nikada. Dok dišem, dišeš ti, dok moje srce kuca u njemu kuca i tvoje. Zagrljaj topli, nevidljivi, lepršavi let, leti...

nedjelja, 30.08.2015.

***

Nemam sine kome, tebi mogu, tebi sam uvijek mogla reći. S tobom sam razgovarala o svemu, uvijek. Što da ti zapravo kažem? Da ti kažem da me boli, da ti kažem da sam slomljena i potrta? Da ti kažem kako ovo vrijeme ništa ne znači, kako čekam da čim prije prođe. Gledala sam danas slike iz našega života, vidim sve je ostalo tamo negdje. Moj život je stao 02.08.2013. i postoji život prije tog datuma. Ovo poslije je za mene preživljavanje. Znam da moram koračati, moram jer sam ti obećala, ali to je tako teška zadaća, najteža od svih u mom životu. Imam sve, nemam tebe...i sve, baš sve bi dala, za jedan zagrljaj, za jedan osmjeh.
I neka nikada nitko ne kaže da se ovo može preboljeti, da se može zaliječiti, da se može zaboraviti. Sine, sama sam...nije lako živjeti samoću, ali ja sam to odabrala. Nitko ne gleda moje suze, nitko me ne pita kako ste danas, nitko ne zna za moju ranu. Nadam se da će oni koji su "pomogli" da odem jednog dana shvatiti. Znam da si se borio uvijek i svugdje za obitelj. Budi i tamo borac za ljubav i pravednost. Volim te sine do bola, onako kako može majka voljeti. Gori svijeća na mom prozorskom oknu, gori za svjetlo tvoje duše i čeka. Nada se majka tvom dolasku u dašku vjetra, u kapljici kiše, u mirisu cvijeta, nada se i čeka. Do susreta sine, leti majčin nevidljivi, lepršavi, najnježniji putem neba.

subota, 01.08.2015.

Posljednja večera

Sine moj, oprosti. Oprosti za sve, za sve što mislim, radim, pišem. Oprosti za svaku riječ, osmijeh i suzu. Oprosti mami što joj nedostaješ, oprosti što te želim vidjeti, zagrliti, odrezati ti najdraži komad maminog kruha. U ovo doba prije dvije godine upravo sam to učinila. Odrezala sam ti posljednji komad još toplog kruha, koji si pojeo i nikada više. Ne zna sine nitko majčinu ranu. Ide mama onako kako ti želiš, neće nitko više hraniti dušu na mojim suzama. Plačem kad sam sama, kad nitko ne vidi. To znamo ja i ti. Prošle su dvije godine od kada si zadnji put sjedio s mamom u dnevnoj sobi, meni kao jučer. Isto je to sve sine, ništa to manje ne boli. Mama je samo naučila kako koračati dan po dan, i svakim korakom, svakim danom sam bliže tebi. To je ono što daje nadu i utjehu. Znam ja sve što činiš za mamu, i sada kad nisi fizički tu, tvoja nemirna duša neda da mama pada. Osjetim to svaki puta kad posrnem, osjetim duhovnu snagu tvoje mlade duše koja ne dozvoli mamine padove. Ljudi su skloni suditi, govoriti neistine, ali...ja znam da meni više nitko i ništa ne može nauditi. Sila odozgor sve mijenja na dobro. Zahvaljujem Bogu na darovanoj vjeri, zahvaljujem na patnji i križu. Moja nagrada biti će susret s tobom, drugo ne trebam i ne želim. Moja jedina želja je da ti dođeš, daš mami ruku i krenemo zajedno na put. I znam da će tako biti, samo ne znam dana i časa. Strpljivo ću čekati sine, onako kako sam te znala čekati u noćima kada si izlazio sa svojim društvom. Znaš koliko nedostaješ ovdje, znam da znaš...tamo gdje si ti postoji nešto iznad naših spoznaja i doći će trenutak svjetla i bezuvjetne ljubavi. Volim te sine, grlim te najčvršćim i najnježnijim majčinskim zagrljajem, nevedljivim, lepršavim koji leti putem prema tebi. Vidimo se sine...

nedjelja, 24.05.2015.

Hvala ti...

Sine, hvala ti! Hvala ti za svaku sekundu, minutu, dan i godinu koju si proveo u mom životu. Hvala ti što si moj sin, hvala što me pratiš i bodriš s neba. Znam, osjećam to, tu si za mamu oduvijek - zauvijek. Volim te sine, nedostaješ mi silno, tvoja duhovna snaga daje mi utjehu za svaki novi dan.

srijeda, 13.05.2015.

Krug

Sine, mislila sam da neću više pisati, ne ide, ne mogu izdržati. "Razgovor" s tobom traje svaki dan, nema dana da majka ne izgovori tvoje ime, ali ovaj kutak podnosi sve. Sva moja bol u srcu, sva tuga u duši, samo se ovdje pretaču bez pretvaranja da sam dobro, da je sve u redu. Slomljena srca, ležim i zamišljam tebe sretnog, oženjenog, s djetetom u naručju. Sjećam se kako si govorio da ćeš imati troje djece kao mama. I onda mislim, oh kad bi se moglo, samo kad bi se moglo mijenjati život za život. Bio bi to za mene vrhunac sreće, ti ovamo, ja tamo. Pitam svaki dan zašto to mora tako biti, čime sam "zaslužila" ovoliko bola. Da sam bila kriminalac, zločinac, ubojica i najveći ološ svijeta ne bih razumjela zašto si ti morao otići, a ne ja. I onda se tješim činjenicom da je tebi dobro, da živiš u svijetu bez patnje i suza, tješim se da će upravo tebe Bog poslati da me povedeš putem u vječnost. Tako prolaze dani, sitnice me učine sjetnom. Živim sine od sjećanja kad smo bili sretni, kad smo bili obitelj, živim od sjećanja na tvoje nestašluke, šale, zagrljaje i ljubav koju si ostavio iza sebe. Osude ljudi zbog mog odlaska ne razumijem isto tako kao što oni ne razumiju moj način "preživljavanja". pronašla sam put po kojem hodam, teškim, umornim koracima, ali hodam. Znam, da sam ostala tamo da me ne bi više bilo. Tvoj odlazak i sve što se poslije dogodilo bilo je više nego kraj kraja. Sada sam tu gdje jesam, živim i radim najbolje što mogu. Trudim se opravdati povjerenje koje mi je dato, posao mi skrene misli na sve ono što je iza mene. Povremeno zaboravim tko sam, što sam, odakle sam. I tako u krug, čekajući i nadajući se da će svemu čim prije doći kraj. Volim te sine, onako kako sam te oduvijek voljela. Nedostaješ svaki dan sve više, spoznaja je okrutna i nemilosrdna. Koliko hrabrosti i snage treba za ovakav život, samo ja znam. Svima onima koji misle da uživam ide poruka: "Poklanjam svoj život da ga probate živjeti" Mnogi bi odustali već nakon pola sata, ali...to njima na dušu i razmišljanje.
Leti sine put nebeskih visina, lepršavi, nevidljivi, najnježniji majčin zagrljaj.

petak, 17.04.2015.

U mislima

Navratim ja ovamo često, ako ništa drugo da vidim tvoje nasmijano lice. Tako ti živiš u mojim sjećanjima i mislima, svakog trenutka. Zaspem s tobom pred očima, budim se s tobom u mislima. To je moja svakodnevna rutina i onda slijedi posao, tamo se dajem svim srcem i dušom, usmjerim svoje misli jer volim svoj posao. Tamo zbilja odlazim zadovoljna i zahvalna Bogu što radim nešto što zaista volim, što mi je dodatna snaga za izgurati dan. I znaš, moram ti reći...nije mi žao što sam ostavila sve što sam imala. Da sam ostala još uvijek bi bila na istom mjestu, sada znam da sam donijela ispravnu odluku. Kad već moram živjeti, onda neka bude ovako. Tamo više nije dom koji sam imala, tamo je ostalo moje najdraže i najmilije što imam, ali kad mogu živjeti bez tebe, mogu i bez njihove blizine. Njih čujem svaki dan, viđam ih prema mogućnostima, oni su blizu isto kao ti. Tvoj odlazak promijenio je sve, ali...sada živimo drugačije. Ljubav, sjećanja, mirise djetinjstva ne može nitko ukrasti i tako će ostati zauvijek, to neću nikome dozvoliti. Dok moje srce kuca u njemu ćeš živjeti, dok moje misli lete, k tebi će letjeti. Svaki dan lete nevidljivi, lepršavi zagrljaji put neba, do susreta u vječnosti. Nedostaješ nam sine...

srijeda, 08.04.2015.

***

Nisam ti pisala sine, ne pišem više često. Planiram to ovih dana, danas moram jer ne mogu više izdržati. Nekako moram izbaciti ovu bol i tugu. Treba se s ovim znati nositi, boriti, izdignuti iznad sebe i svog bola. Ti znaš da ja mogu puno, ti znaš što je tvoja mama u životu radila i kako se borila. Ostalo je još nešto u meni što mi daje snagu za svako novo jutro, za svaki udah, za svaku besanu noć. Zaspem s tobom pred očima, budim se s tobom pred očima, to ne može nitko znati ni razumjeti. Ne mogu ni ja, ne mogu još uvijek, jer zapravo ti živiš tako besmrtno u mom srcu, duši, umu, mislima. Što je zapravo život? Nekome sve, nekome nešto, nekome ništa. Ja se ne smijem žaliti, ja sam majka trojice sinova koji su mom životu udarili pečat radosti, sreće, ponosa. Ti si bio to sve, sada si mami ostavio sjećanja na neke lijepe dane, na dane smijeha, šale, briga. I danas sam tako sigurna da ćeš doći jednog dana, onako razigran i veseo, nasmijan i reći:"Mama, evo me, ja sam došao po tebe. Danas ideš sa mnom, idemo tamo gdje nema suza, gdje nema boli i patnje:" I znaš, to me zapravo drži na životu, ta nada, vjera da ću sa ovog svijeta otići sa osmjehom na licu, jer ćeš me ti povesti sa sobom. To je sve čemu se nadam, to je sve što želim. Sine, bdij nad svojom braćom i Janom, čuvaj ih i bori se za njih kao što si to uvijek radio. Do susreta sine, leti majčin nevidljivi, lepršavi put neba. Grlim te.

nedjelja, 22.03.2015.

Križni put

Znaš, ne pišem ti više često. Mislila sam da ću možda manje misliti o svemu što nam se dogodilo, ali nema ništa sine što bi moglo smanjiti bol i sjećanja. Danas kod čitanja križnog puta, na devetoj postaji sam se slomila. Potekle sau suze usred crkve, pala sam i ja pod teretom svoga križa. Molila Isusa da bude samnom, da mi pomogne kao što je Šimun njemu pomagao. Ponekad mi se učini da me ti vodiš svojom rukom, svojim vedrim duhom, da mi jednostavno ne daš stati. Puno je bola sine, puno je tuge u maminom srcu zadnjih 20 mjeseci. Ne znam ni sama od kuda mi snaga i hrabrost za svaki novi dan. Tako poželim, često poželim otići k tebi, premda znam da ja to ne mogu odabrati kada će se to dogoditi. Jedan gospodin mi je rekao da je prirodno da svi želimo dugo živjeti, nije on iskusio gubitka djeteta, ne zna on da ja to ne želim. Ja nemam više nikakvih želja, nikakvih planova. Radim jer moram, ne mogu dozvoliti da sam nekome na teret dok mogu raditi. Rad me koliko-toliko okupira, pa mi misli odu u drugom smjeru. Imam "sreću" što sam među djecom, ona su nešto predivno, toliko iskreno i pozitivno, pa uspijem izugurati dan. Zahvalna sam za taj dar, ali...sve bih ja dala sine da tebe mogu samo još jednom zagliti. Do susreta će letjeti onaj naš nevidljivi, lepršavi put neba. U majčinom srcu i tvoje srce kuca, volim te beskrajno.

utorak, 10.03.2015.

10.03.1989.

Sretan ti rođendan sine, gdje god se nalazio, u kojoj god dimenziji bio. Nije važno, ja znam da tvoja duša živi, da si tu negdje. Jedini problem koji mama ima je taj što te ne može snažno zagrliti. Vrištim danas iz sveg glasa, čuješ li me? Volim te, nedostaješ mi. Sjećaš li se, koliko sam ti puta rekla čuvaj se sine, koliko sam puta rekla, ako se vama nešto desi ja ću umrjeti od tuge. Na žalost, ja nisam umrla, ali sam dobila najteži križ koji jedna majka može dobiti. To može razumjeti samo majka, neka mi oproste sve žene bez djece i očevi. Znam da otac pati, znam da ga boli, ali majka je jedna, jedina.
Znaš, ja mislim da sam kukavica. Ja sam pobjegla, ostavila sve što sam imala, jer tvojim odlaskom se srušio moj svijet. Ja sam zaboravila da imam ostalu obitelj, zaboravila sam da imam još dva sina. Moja bol je nadvladala razum i pitam se da li će mi tvoja braća ikada oprostiti, što sam to učinila. Nadam se da će razumjeti, ako ne prije, možda jednom kad me ne bude više.
Ovdje im mogu napisati, oprostite sinovi moji. Volim vas više od života, ali...vi ste tu, Boris je odnio mamino srce i u njemu svu radost. Sada živim, jer živim. U grob živa ne mogu, ali znam da se nikada više ničemu neću moći istinski obradovati, jer ti stojiš između. Bol i tuga za tobom nadvadali su sve zemaljske radosti.
Sine, još jednom ti želim reći, slavi tamo gore sa svojom vojskom anđela. Imajte danas najsjajniju zvijezdu vodilju ispred sebe, plešite svoj anđeoski ples i ne zaboravite na nas koje ste ostavili u ovom svijetu patnje i tuge.
Leti majčin zagrljaj, nevidljivi, lepršavi put neba. Sretan rođendan sine.

ponedjeljak, 02.03.2015.

19 mjeseci

Kad sutrašnji dan počne bez mene,
Kad me ne budeš mogla vidjeti.
Ako se sunce uzdigne i obasja ti oči
Ispunjene suzama zbog mene,
Želio bih da ne plačeš
Onako kako si plakala danas,
Razmišljajući o svemu onome
Što si nismo rekli
Znam koliko me voliš,
Isto onoliko koliko ja volim tebe
I svaki put kad pomisliš na mene
Znam da ću i ja tebi nedostajati.
Ali, kad sutrašnji dan počne bez mene,
Molim te, pokušaj shvatiti
Da je došao anđeo i zazvao moje ime,
Uzeo me za ruku.
Rekao mi da je moje mjesto
Visoko gore na nebu spremno za mene
I da ću morati napustiti
Sve one koje od srca volim.
Ali kad sam se okrenuo i pošao
Iz oka mi je suza kapnula
Jer sam cijelog svog života
Da ne želim umrijeti.
Imao sam za što živjeti,
Još puno toga za napraviti.
Izgledalo mi je nemoguće
Da napuštam tebe.
No, kad sam prošao kroz rajska vrata,
Osjećao sam se kao kod kuće.
Kad je Bog spustio pogled prema meni i osmjehnuo mi se
sa svog zlatnog veličanstvenog prijestolja, rekao mi je:
"Ovo je vječnost, i sve ono što sam ti obećao.
Danas je tvoj život na Zemlji završen,
Ali ovdje počinje ispočetka.
Ne obećajem ti da ćeš imati sutrašnji dan,
Ali današnji će zauvijek trajati,
I budući da je svaki dan isti,
Nećeš čeznuti za prošlošću.
Bio si mi odan, pun povjerenja i čestit.
Ponekad si napravio nešto,
Znajući da ne bi trebao, ali oprostio
Sam ti, a sad si napokon slobodan.
Nećeš li doći, prihvatiti moju ruku
I podijeliti svoj život sa mnom?"
Pa kad sutrašnji dan počne bez mene,
Nemoj misliti da smo razdvojeni,
Jer svaki put kad pomisliš na mene
Ja sam tu, u tvome srcu.
David M. Romano, 1993. (dio)

Ne mogu sine izustiti ništa, samo da znaš da mi nedostaješ svaki dan sve više.

petak, 06.02.2015.

Čežnja

Ne ide više ni pjesma, ni stih,
ne ide ništa sine, svijet je tih.
Tih je od bola, tuge i jada,
mama stalno pita, gdje si sada...
Znam da si tamo, gdje bola nema,
mama se stalno k tebi sprema.
Čekam da dođeš i pružiš ruku,
povedeš mamu, skratiš mi muku.
Ne ljuti se sine, što to te molim,
znaš koliko te silno volim.
Sve što želim i mislim sada
moja je jedina nada.
Zagrliti tebe i vidjeti osmjeh tvoj
za mamu bi bio mir i spokoj.
Molim te, nemoj da čekam dugo,
volim te Boris, srećo i moja tugo.

četvrtak, 29.01.2015.

PAHULJA

Pahulja, nježna, bijela pade na obraz moj,
pogledom tražim pahulju svoju,
nevinu, nježnu, bijelu kao život tvoj...
Pretvorila se u kap, pa ne znam više...
jel to pahulja, suza ili kap kiše.
Sa strepnjom gledam, jer čekam tebe
još uvijek u mislima i snovima mojim
ti živiš sine, to upitno nije...
samo nema osmjeha tvoga
da u hladnoj noći mamu grije.
Imao si osmjeh koji otvara sva vrata,
nije mu bilo konca ni kraja.
Ne grije više mamu, ali...
otvorio si njime vrata raja.
Otvorio si tako i mami put nade,
sada čekam da dođem k tebi,
to mi ne može nitko da ukrade
Čekaj me Boris, ti znaš da ja ću doći,
kada jedna pahulja bijela poleti u noći.

srijeda, 31.12.2014.

Silvestrovo

Znam da ne smijem napisati ništa ružno, tužno, bolno u ovu silvestarsku noć dok se cijeli svijet nečemu raduje. Ja se zapravo nikada nisam posebno veselila novoj godini, sada mi je to strašna "noćna mora". Sine moj, prošle godine sam još čekala da ćeš uletiti onako vragolsto, onako kako si samo ti znao. Ove godine moja nada je nestala, sada znam da nisi tu, sada znam da nećeš doći, da nećeš mami čestitati. Ne volim čestitke, ne volim kad mi netko kaže sretna ti nova godina, ne volim samo zato što to ne osjećam. U stvari, od kada tebe nema, ne osjećam ništa, osjetim samo prolaznost života. Bila sam malo prije u tvojoj sobi, tamo je sve isto, sve kako si ostavio, samo tebe nema, samo ti nikada više u nju nećeš ući, niti leći u svoj krevet. I kako da se ja radujem nekoj novoj godini, kada znam da u njoj tebe nema, nema više radosti, nema više ničega što je nekada bilo i znam da nikada više neće biti. Saživila sam se ja sine sa svojom boli, ona je dio mene, neka je, neka boli, mora, znam da mora. Ona je moja, isto kao i ti...ti si bio moja radost, sada je to bol. Samo majka zna što znači imati dijete kojeg više nema. To je bol koja se ne može mjeriti niti sa jednom drugom, to je ova knedla u grlu, to je ova suza u oku, to je dan bez dana, to je noć bez noći, to je osmjeh bez radosti. I što da ti kažem sine, ja znam da ti ne želiš tužnu mamu, ali jača je tuga od mene, ja znam da ti želiš nama sreću i radost, ali ne znaš kako nedostaješ. Posebno danas sine, danas kada se svi raduju, tada je mami najteže, jer ne mogu pokazati svoju tugu svima, treba je skriti negdje u dubinu duše, da drugi ne vide kako boli. Volim te sine moj, volim te onako kako samo majka može voljeti dijete. Nedostaješ, tako silno nedostaješ u ovoj noći. Sve što želim u ovom trenutku je da tebe zagrlim, a jedino to ne mogu imati...zato ti šaljem onaj naš nevidljivi, lepršavi put neba. Pleši sine sa svojom vojskom anđela, pleši sine, do susreta u vječnosti.

četvrtak, 25.12.2014.

Božić

Sine, dođe drugi Božić. Radost zbog rođenja našeg Spasitelja i Otkupitelja. Voljela bih da mogu u srcu, zaista osjetiti tu neizmjernu radost, ali moje srce je još uvijek previše ranjeno za bilo kakvu radost. Hvala Bogu, da se smijem nadati, da se smijem radovati susretu u Vječnosti. To je nešto, što meni daje snagu za svaki novi korak, za svaki novi udah, za svaki novi dan. Božić je sine, blagdan obitelji, a tebe nema s nama. Ti slaviš Isusovo rođenje sa vojskom svojih anđela. Zavidim ti na tome, zavidim ti što si ti tamo, a ja koja tako silno želim biti s vama, moram nositi zemaljski križ, težak poput olova. Križ, koji se sručio na moja leđa, pod kojim tako često padam, pa se dižem podignuta nevidljivom rukom. Znam da si ti moj zagovornik na Nebu, znam da ne želiš da mama tuguje i pati. Oprosti mi sine moj, ja sam samo mama. Mama koje te neizmjerno i bezuvjetno voljela, koja je željela tebe gledati u starosti, koja se nadala da ćeš upravo ti biti taj koji će se brinuti za mene. Sada su se neke nade, čežnje, želje, snovi i planovi pretvorili u pepeo. Samo si ti ostao u srcu i sjećanjima. To je ono jedino što mi nitko ne može oduzeti, sjećanje na sreću, na dane kada smo skupa slavili Božić. Mi to sada radimo u tišini i molitvi, a ja se nadam da ti slaviš zajedno sa Slavljenikom i da si Mu bliže nego ikada. Volim te sine, nedostaješ mi više nego jučer, manje nego sutra, ali...živiš vječno. Šaljem ti u nebeske visine onaj naš nevidljivi, lepršavi.

srijeda, 10.12.2014.

***

Bliže se blgdani, svi su u nekakvom euforičnom raspoloženju. Sa svih strana pršte reklame, svi pozivaju na slavlje, veselje radost. O, da me barem može mimoići, da se sakrijem u neku rupu, dok sve to ne prođe. Neka ljudi slave, neka se raduju, ali ja ne mogu, ne mogu se sine radovati bez tebe. U mom srcu nema više radosti, ostala je samo sjeta na neke lijepe dane, trenutke, dočeke, slavlja. Sada mi stavra dodatnu tugu, ne mogu se jednostavno radovati. Ja sebe zapravo ne poznajem više, nisam ja ona mama, žena. U mom srcu vlada jedna ogromna tuga, i nekako živim neki potpuno drugačiji život, gledam na sve potpuno drugačije. Ništa me više ne može protresti, ništa me ne može dotakuti, valjda sam otupila od bola. Živim u nekom svijetu koji nije moj, to je svijet u kojem preživljavam dane u nadi da ću čim prije napustiti život na Zemlji. Reče mi neki gospodin nedavno, da je u ljudskoj prirodi da želimo čim duži život, a on ne razumije da to žele ljudi koji su sretni. Mnogi me osuđuju, govore imaš obitelj, i znam da su u pravu, ali...nije to više to. Obitelj koja je ostala je sve što imam, živim samo zbog njih, ali toliko toga je nedorečeno, toliko toga fali, u svemu si bio ti prisutan i onda se ugasilo u jednoj sekundi. Pleši sine s anđelima, raduj se u kraljevstvu nebeskom i pošalji majci tačak nade i utjehe u ovo pred blagdansko vrijeme, dođi barem u snovima i zagrli paperjastim zagrljajem. Volim te sine, neizmjernom majčinskom ljubavlju i šaljem onaj naš nevidljivi, lepršavi put neba.

četvrtak, 27.11.2014.

Čekam nekoga...

Danas je sine za mene jedan strašno tužan dan. Za rođendane se se svi nekako raduju, slave, čestitaju. Ja danas nemam nikoga pored sebe, samo mi treba snažan zagrljaj. Nikada, dok budem disala neću zaboraviti tvoje obećanje kako ćeš mi napraviti feštu za rođendan, a onda se prerano otišao. Nikada više ja neću slaviti rođendan, ja nikada više neću imati istinsku sreću i radost u srcu. Učim sine živjeti jedan novi i drugačiji život, ali taj život nije ono što bi nekomu poželjela i priuštila. Znaš ti da to tvoja mama može, mama je uvijek bila borac, pa makar na svoju štetu. Želim ovo malo života provesti u miru, sjećanjima na neke lijepe dane i molitvi za obitelj. Tebe sine, nisam uspijela sačuvati od odlaska, molim te čuvaj braću i njihovu obitelj. Tvoja duhovna snaga to može. Nedostaješ mi silno danas, da te mogu samo na minutu vidjeti i zagrliti, dala bi život. Šaljem ti danas najnježniji, paperjasti zagrljaj u nebeske visine, volim te do bola sine moj. Tvoja mama.

utorak, 18.11.2014.

I tako dođe dan...

...koji se teško preživi, u kojem poželiš samo jednu želju. Ne može to znati, ne može to razumjeti nitko nego onaj tko ima ovo gorko iskustvo gubitka. Koliko hrabrosti, koliko unutarnje borbe, koliko padova može izdržati ovo moje krhko tijelo? Od kuda mi snaga da dišem, od kuda da mislim, postojim, hodam, smijem se? Nemam pojma sine, ne znam tko i što me drži u ovom svijetu patnje. Korak naprijed, natrag tri...posrnem, padnem, obrišem prašinu, ustanem i tako u krug. Do kada će tako biti? Nemam pojma, stišće me u grlu, gutam suze, gušim se u bolu, nemam kome reći, nemam nikoga da ga zagrlim, da mu kažem da mi nedostaje, da mu kažem da sam tužna, da me boli...nema, a koga je briga uopće?
Pobjegla sam od ljudi, ali bol, tugu i sjećanja sam ponijela. Ponijela sam sve sa sobom, sve sam izgubila, ali sjećanja i ljubav u srcu žive.
Umorna sam sine, umorna od borbe sa životom, a tebe nema i nema. Ja čekam, pokušati ću biti strpljiva i čekati dan kada ću napokon naći smiraj napaćene duše. Volim te sine moj, nedostaješ mi...nedostaje mi sve što smo imali i izgubili jednog ljetnog predvečerja. Šaljem ti svu ljubav i onaj naš nevidljivi, lepršavi put neba.

ponedjeljak, 10.11.2014.

U beskraju tuge...

Dragi moj sine, nema mama kome, pa će tebi reći. Nemam kome reći kako mi nedostaješ, kako me boli duša, kako se osjećam. Tužno je, tužnije ne može biti, a ja guram naprijed, guram jer osjećam da moram. Mislim da ne smijem izdati tebe, našu obitelj. Znam da bi se ti ljutio, ti si bio kotačić koji sve pokreće, ostavio mi silni zadatak, a ja ne znam da li ću moći. Toliko sam ti toga obećala, a bojim se da ću te izdati, da neću uspjeti. I onda ti dođeš u moje misli, onako nasmijan, onako vragolast i ja tada znam da moram. Nema stajanja, nema padanja, moraš kako znaš i umiješ. Teško je sine živjeti od sjećanja, jako teško...nekima su samo sjećanja ostala, ali dobro da ih imam. Ne želim nikome ovakvu bol u duši, ali očekivala sam previše od ovog "zemaljskog" svijeta, razočarala se, ali eto...Bog je imao neki drugi plan po kojem pokušavam živjeti, put kojim pokušavam hodati. Nije lagan, ali...što je u mom životu bilo lagano. Tvoj odlazak je stavio točku na i mojega života, obilježio me trajno...to sada više nije ni bitno. Ja samo znam da je lakše živjeti u nadi da me čekaš s one strane duge. Šaljem ti onaj naš najnježniji, nevidljivi, lepršavi put visina.

petak, 31.10.2014.

Sine moj...

Sine, došla sam u dolinu tuge, bola i sjećanja. Ništa tu više isto nije, nikada više ja neću ovdje osjetiti onu sreću koju sam imala. Ulazim sinoć autom u grad i osjetim se strancem, kao da sam stigla negdje, gdje nikada bila nisam. Učinila sam korak na koji bi se malo tko odlučio, trebala mi je uistinu hrabrost i nad ljudska snaga, ali pomaknula sam se. Nakon silne unutarnje borbe, želje da te zagrlim u vječnosti, svakodnevne molitve da odem k tebi nisu bile uslišane. Natrag nisam mogla, ostala mi je mogućnost stajanja na mjestu, borbe sa vjetrenjačama ili odlaska. Otišla sam, žalim samo što sam fizički odvojena od obitelji, za ničim drugim. Ovo nije više moja dolina, ovo nije moj grad. Ja sam ovdje stranac, ja sam ovdje nitko...tamo gdje sam sada me trebaju. Imam veliku zadaću, nadam se da ću je dostojno ispuniti, da ćeš ti i dalje biti ponosan na svoju mamu. Mislila sam da će nas ostaviti na miru kad se umaknem, ali vidim da im nikako nije jasno da sam ja ja, ovakva kakva jesam, jedna, jedina, jedinstvena, neponovljiva sa svim svojim manama i vrlinama. Ne diram nikoga, ne vodim brigu o tuđem životu, sasvim mi je dovoljan moj, ali svi vode brigu o našem. Vidim da im jednostavno nije jasno da smo mi i dalje obitelj, kako god živjeli, gdje god živjeli, mi smo obitelj...ali, ni to ima ne odgovara, pa mene i tatu na silu rastavljaju. Jednostavno su nas počeli zabavljati svojim tračevima, jer to je sada stvarno postalo degutantno. Moje diplome, moje školovanje, moja selidba, moja tuga, moja sreća...
Sada znam da sam donijela odluku života, da sam učinila najbolje što sam mogla, našla neki svoj unutarnji mir i shvatila da si ti sa mnom u svakom trenutku, u svakoj sekundi, da me guraš naprijed. Hvala ti sine za svaki trenutak koji si mi podario, hvala ti za ono:"Mama, jel' ti znaš koliko ja tebe volim.", hvala ti što me čuvaš i bodriš. Ti si moja zvijezda vodilja, svakim danom sam ti korak bliže...volim te neizmjernom, nesebičnom ljubavi koja nikada ugasnuti neće. Do susreta leti onaj nevidljivi, lepršavi onkraj duge.

srijeda, 01.10.2014.

14 mjeseci bez tebe

Znaš sine, mislila sam da neću više pisati, ali fali mi neizmjerno ovaj susret sa samom sobom. Ti si u mojim mislima dan i noć, gdje sam ja tu si ti, ovako samo pokušavam izraziti blizinu koja nas spaja, daljinu koja nas dijeli. Tko bi to uopće mogao razumjeti? Tko bi mogao pojmiti kako se osjeća majka koja je izgubila dijete? Samo oni koji su to doživjeli znaju, samo oni razumiju. Daleko sam sine, od kuće, od tvog doma, ali u mom srcu ste svi. Ja sam živjela za vas i zbog vas, vi ste bili moja snaga i radost. Tvojim odlaskom moj svijet se srušio, trećina mene više ne živi na isti način. Ostala je neka rana, ostalo je nedorečeno, nedočekano, nestale su nade i snovi o tvojoj ženidbi, tvojoj djeci koju nikada neću pomilovati i stisnuti u naručje. Boli to sve sine, a ja sam još i obitelj napustila. Previše se toga nakon tvog odlaska dogodilo, nikada nisam milila da ću otići, ali morala sam da sačuvam svoje zdravlje. Kad već moram živjeti, nitko me neće više ponižavati, ne mogu nikome dozvoliti da gazi po mom dostojanstvu. Ako sam izgubila tebe, ako moram živjeti, onda ću to pokušati odraditi s ponosom i dostojanstvom. Tvoja braća i tata su sve što imam, oni su razlog zbog kojeg još postojim. Daleko su od mene, i ti si daleko, ali ja ovako lakše podnosim odvojenost. Njih viđam povremeno, za susret s tobom moram čekati i tako čežnja i žudnja za tvojim zagrljajem postaju nekada nepodnošljivi, pa opet krenem i tako u krug. Ja znam sine, ja osjetim da si tu negdje...tvoja duša živi, ja znam da ti meni daješ snagu kad padnem, ne može se ta ljubav nikada uništiti, to je ljubav koja živi u vječnosti. Volim te sine, nesebičnom majčinskom ljubavlju...to nam nitko ne može ukrasti...iako te ne mogu zagrliti, mogu te voljeti istim silinom kojom sam te oduvijek voljela. Dok majka ne stigne leti onaj naš lepršavi, nevidljivi u visine.

subota, 30.08.2014.

***

Znaš, nekako se ne usudim više ništa napisati. Možda se bojim da se ljutiš na mene, možda misliš da sam te izdala, zaboravila, pobjegla od svega. Bio je to trenutak kada sam stala pred zid...nisam mogla više, postalo je neizdrživo. Natrag ne mogu, naprijed kako bude...ti znaš da si odnio sve sa sobom, sve što smo nekada imali, sve što smo nekada srećom zvali otišlo je u sekundi jednog ljetnog predvečerja. Pokušavamo stati na noge, nekako se naučiti da si ti tamo, mi ovdje i da nas tamo čekaš. Žao mi je što se sve poslije tebe dogodilo, ali ja sam bila previše ranjena da bih se mogla boriti. Nisam zapravo niti očekivala, niti u najvećoj noćnoj mori da su te ljudi spremni uništiti, zgaziti baš onda kada očekuješ toplu riječ, kada očekuješ suosjećanje, razumijevanje. Pitam se što to sa mnom nije u redu, pa shvatim da je sve u redu, da imam pravo biti tužna, da imam pravo bolovati, da imam pravo biti sve što jesam, ovakva ili onakva. Ne moram se nikome sviđati, ne mora me nitko voljeti. Imam još uvijek obitelj, ne istu obitelj, ali ti si dio nje i uvijek ćeš biti bez obzira što ne stanuješ tu...ne stanujem ni ja, ali mi smo obitelj. Povezani na jedan neobično snažan način, u duhu i ljubavi, nesebičnoj i neizmjernoj. Koliko god su neki mislili da će nas uništiti, radovali se našoj tragediji, toliko smo mi bili čvršći i jači. Ja vjerujem, kako nosim tebe, tako nosim Božju ljubav u svom srcu. Ona tu stanuje i to mi nitko ne može oduzeti. Onima koji su me otjerali od tamo želim da nađu svoj mir, da se sretnu sa sobom i pogledaju u ogledalo pa si kažu da su učinili dobru stvar. Ja još uvijek imam svoje dostojanstvo, ponos i mir. Ne boj se, mama je s tobom, ne boj se, mama nikada neće učiniti nešto čega se treba sramiti...mamino srce je čisto kao suza koja i sada sija u mom oku, koja se skotrlja niz obraz u tišini i samoći, daleko od kuće, daleko od čežnje za tobom. Sine moj, volim te beskrajno. Ti to znaš. Leti majčin lepršavi put neba u nadi...

Bebo moja mala...u srcu majčinom

srijeda, 20.08.2014.

Gdje si ti, gdje sam ja...

Sine moj, što da ti kažem a da ti to ne znaš? Znaš ti sve, ćuti duša tvoja. Mama je pobjegla, izdala sebe, ali to je bilo jedino što sam bila u stanju učiniti. Nestati, nestati sa lica Zemlje bila je moja jedina želja, ali sve je otišlo u drugom smjeru. Sada sam negdje gdje me pozna tek nekoliko ljudi, ne pita me nitko kako si? Nitko ne zna za maminu bol i ranu na srcu...i dobro da ne zna. Ne želim da znaju...kako mi je to samo ja znam. Ovakvu odluku, koliko god ona bila bolna za mene i našu obitelj sam donijela u nadi da ću biti korisnija daleko od svega, da ću uspjeti sakriti svoju nutrinu, da ću uspjeti raditi nešto korisno. Nada čuči u nutrini, kako će biti dalje ja ne znam... i bolje da ne znam ništa. Surova i okrutna stvarnost, istina da nam se raspao život, istina da nikada više ništa neće biti isto. Otišla sam, pobjegla...možda sam kukavica koja nije u stanju prihvatiti težinu života, ali...ja više nisam mogla, jednostavno sam se morala maknuti da ne uništim već i onako uzdrmanu obitelj. Znam ja da to tebe ne raduje, znam ja da bi ti imao toga puno za reći, ali znam isto tako da ti opraštaš svojoj mami sve, onako kako je ona opraštala tebi sve tvoje nestašluke. Volim te sine, nedostaje mi sreća, nedostaje mi obitelj koju sam imala, nedostaje mi život...jer ovo što ja sada imam ne može se životom zvati. Leti sine svaki dan onaj naš nevidljivi, lepršavi put neba...sve do susreta. Čuvaj one koje trebaš, mama te čeka...

petak, 08.08.2014.

***

Milo dijete moje, godina prođe, dan nikad. Svaki je gori od gorega...ma glupo bilo što reći, bilo što napisati. Osjećam da sam se "raspala" u svojoj nutrini. Ništa nije ostalo od one mame koju si ti imao, sada sam ja jedna druga osoba. Strašno mi je zbog Mišela i Ivana, osjećam grižnju savjesti, jer njihova mama nije ni njima više ona mama koju su imali. Oni su meni sve na svijetu, zbog njih još živim, zbog njih još dišem, ali...nije to više to. Izgubila sam životnu radost, osmjeh, snagu. Nekako guram dan po dan...na silu, moram, ne bi bilo fer prema njima. Oni to nisu zaslužili, ostali su bez brata...a mama postala druga osoba. Koliko me zapravo ovakvu trebaju, pojma nemam, jer ja ovakva ni sebi ne trebam. Ako se osvrnem na ovu godinu iza sebe od kada nisi s nama, ne mogu da ne kažem da sam se razočarala u sve. Naša tragedija je pokazala svu surovost ljudskog karaktera, ljudi za koje sam mislila da su nam prijatelji zabili su mi nož u leđa. Nisam to očekivala, bar ne sada kada se borim za svaki udah, ali izgleda da sam sada bila najpogodnija za udarac, sada kada se u meni ugasila želja za borbom. Nikada i nikome, baš nikome ne želim da prođe ovu kalvariju, ne želim da me itko razumije, samo želim da me puste na miru i zaobiđu. Neka nas ostave da se borimo sa svojim gubitkom i bolom kako mi znamo, neka nas ne gledaju da li plačemo ili se smijemo, hodamo li uspravno ili slomljeno...želim samo nestati i otići. Zahvalna sam Bogu što mi je otvorio put, tamo me neće nitko gledati kao vanzemaljca. Dobila sam zdatak i nadam se da ću ispuniti očekivanja svih koji još vjeruju u mene i koji su mi dali priliku za život. Gdje god bila, kamo god išla nosit ću te u svom tužnom i ranjenom srcu. Šaljem ti najnježniji, lepršavi put visina.

subota, 02.08.2014.

Godina je prošla...

Prošla je godina, ja se pitam jel to jučer bilo? Ništa ja ne shvaćam, svi govore kako se ja dobro držim. Ja ne znam što to izgleda kao dobro držanje. Ja samo znam da svaki dan priupitam Boga zašto ti, a ne ja? Zašto je tvoj život prekinut u najljepšem pupoljku mladosti, zašto ja moram biti tu, a ti tamo? Danas smo bili s tobom cijeli dan, mislima, molitvom i dušom. Velečasni Mario i Stanko su održali veličanstvenu misu za tebe. Velečasni Mario je govorio o tebi s puno duše, onako iz srca jer te poznavao i znao u dušu. Došli su tvoji odani i skreni prijatelji, oni koji te nikada neće zaboraviti. Ja sam im zbog toga neizmjerno zahvalna...a znaš teta Davorka je iz Pazina prevozila preko 200 km da bi došla na tvoju misu. Sada znaš koliko te voljela i kako si joj se uvukao pod kožu. Članovi DVD-a Sinac i Lun iz Paga, tvoji prijatelji vatrogasci te neće nikada zaboraviti. Bilo je tu dragih ljudi, mojih kolegica i prijatelja.Ne mogu da ne spomenem tvoju Ivanu, žao mi je što je izgubila ljubav, jer onako kako si ti znao voljeti, neće znati nitko. Moja bol je danas bila umanjena veličinom ponosa na tebe. Nedostajanje boli sine moj, boljet će majku dok bude živa, ali vratiti te ne mogu.
Zahvalna sam Bogu što sam te imala takvog kakav si bio, što si iza sebe ostavio silan trag ljubavi. Volim te, nedostaješ mi svaki dan sve više, ali sam tako sigurna da me pratiš u svakom trenutku moga života, da mi daješ snagu za svako novo sutra. Leti sine onaj naš nevidljivi, lepršavi put neba do susreta.

Danas kod tebe...

srijeda, 30.07.2014.

Ljetne kiše...

Pada sine, ne staje kiša ovoga ljeta. Proplakalo nebo nad našom tužnom dolinom, plače, plače i plače. Neki su jako nesretni zbog toga, ne mogu uživati u ljetu, suncu, kupanju, moru. Meni kiša nikada draža bila nije nego što je sada, donosi smiraj na moje mokro lice, ispire moje suze pa nitko ne zna jel' to kiša ili su suze. Ne, nisam ja sretna zbog kiše, ali ona smiruje moju tugu, čini mi se da nebo plače samnom. Prođe nam godina bez tebe, mami kao jučer bilo kako si utrčao u kuću, milo moje. Pusto je sve bez tebe...ne mogu to ja riječima opisati, ne postoje te riječi koje mogu opisati nedostajanje. I neka pada...neka donosi smiraj majčinoj duši, neka pada da nitko ne vidi suzu u majčinu oku...nek pada. Volim te sine, šaljem ti nevidljivi, lepršavi u visine pun nježnosti i majčinske ljubavi.

utorak, 22.07.2014.

***

Sine moj...nemam kome, nemam gdje. Dijelim ovdje svoju bol, tugu, patnju, stradanja kao da je koga briga zato. Nemam pojma zašto pišem, valjda je to vrisak duše u nemoći. Ne može to nitko shvatiti ni razumjeti, ne razumijem ni ja. Dođu ponekad dani kada je nepodnošljivo, kada imaš samo jednu želju, nestati zauvijek...izgubiti se u beskraju, u moru plavetnila, u ljepoti mira i tišine, tamo gdje se ne čuje ništa osim anđeoskog pjeva, tamo gdje se ni let ptice ne čuje. Danas je jedan od tih dana, dan kada se ne vidim nigdje nego s tobom. Tamo gdje nebo zemlju ljubi, tamo gdje zvijezde imaju neodoljiv sjaj, tamo negdje daleko gdje nestaju sve patnje i boli, tamo gdje stanuje mir i vječna ljubav. Danas je bol toliko jaka da samo želim da sve prestane, danas nemam snage nositi. Padam pod teretom svoga križa, molim za snagu da se dignem, ali ne ide...samo da mogu usnuti san iz kojeg se ne budi, samo jedna želja. Tako malena i nedostižna...i kad vidim svijet oko sebe shvatim da zbilja nešto nije u redu. Ljudi imaju tisuće želja, nada, snova, stvarnih i nestvarnih...ja samo jednu i ta mi se ne može ostvariti. Barem ne sada kada tako silno želim, ali znam da jednog dana hoće. Do tada će sine letjeti ovaj moj nevidljivi, lepršavi zagrljaj pun čežnje prema nebu. Volim te Boris beskrajno, silno mi nedostaješ, za jedan susret život bih dala.

petak, 18.07.2014.

Klarin rođendan

Znam da si bio danas s nama, znam da nisi zaboravio. Ti si Klari obećao da ćeš paziti na nju, ti si njen kum. Kum koji svjedoči vjeru. Bilo mi je jako teško otići tamo umjesto tebe, bojala sam se kako ću, ali kad sam je vidjela nestale su sve moje boli. Toliko ljepote je u tom malenom biću, toliko života...ne mogu opisati, nemam riječi. Znam jedino da bi se ti ponosio, da si kum jednoj malenoj djevojčici anđeoske dražesnosti. Sine moj, čini mi se da si jučer bio na njenom 1. rođendanu, a godina je prošla. Klara te se neće sjećati, znati će samo po pričama tko je bio njezin kum, znati će samo da si joj bio na prvom rođendanu i nakon dva tjedna napustio ovozemaljski život. Nedostaješ nam, svima nam silno nedostaješ...mamina bol je svakog dana dublja, rana izvana zacjeljuje, iznutra se širi. Samo majka zna, majka koja neizmjerno voli, koja polaže svoj život za dijete...živjeti sa ovom boli može samo majka. Nitko ne može to izdržati, to se može jedino zbog ljubavi prema djetetu. Samo silna ljubav pobjeđuje ovu razarajuću bol. Bliži se godina, bojim se te godišnjice, bojim se tog dana...ne znam kako ću ga preživjeti, a zapravo bih voljela da ga ne moram preživjeti. Do susreta sine, leti onaj naš lepršavi, nevidljivi put neba...

Ti i tvoja Klara

<	kolovoz, 2016
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)